Za početak smo se malo zagrijali uz asocijacije. Podijeljeni u skupine, pokušavali smo drugima opisati zadani pojam na različite načine – riječima, zvukom, teksturom, funkcijom, mirisom ili nekim vlastitim iskustvom – a druga ekipa trebala je pogoditi o čemu govorimo. Od asocijacija smo zatim došli do pitanja što sve ljudi povezuju s invaliditetom i koliko takve predodžbe mogu utjecati na svakodnevni život osoba s invaliditetom.
Razgovarali smo o stavovima i predrasudama, o tome kako nastaju i kako ono što netko unaprijed misli o osobi s invaliditetom može utjecati na njegovo ponašanje prema njoj. „Ne može sama“, „to je preopasno za njega“ ili „bolje da ja to napravim“ možda nekome djeluju bezazleno, ali iza njih se često krije pretpostavka o nečijim sposobnostima prije nego što smo osobu uopće pitali što može, želi ili treba.
Tu smo otvorili i temu sažaljenja, empatije i pretjerane pomoći. Razgovarali smo o situacijama u kojima nam netko pomaže iako pomoć nismo tražili, kako takvu pomoć odbiti i postaviti granicu, ali i o drugoj strani priče – zašto nam je ponekad neugodno zatražiti pomoć kada nam je stvarno potrebna.
Najviše su nam, kao i obično, dali konkretni primjeri i iskustva korisnika. Upravo kroz njih najbolje vidimo koliko se jedna obična svakodnevna situacija može različito doživjeti – i koliko je važno da osoba sama može reći što joj odgovara, što joj ne odgovara i kakva joj je pomoć, ako je uopće potrebna.
A kako smo imali više iskustava i pitanja nego vremena, neke teme ostavili smo i za sljedeće druženje. Čini se da ćemo o komunikaciji, granicama i samozastupanju imati još što reći.
Aktivnost je provedena u sklopu projekta „Up2date podrška - usluge koje povezuju”, SF.3.4.11.04.0137 Sažmi
